Home / Ferenc Kontra: Most sna (Fragment romana) (Sa mađarskog preveo: Mirko Gottesmann)

Sedeli smo na stepenicama keja i gledali kako  nam voda odnosi snove.

Svi su bili u žalosti, kako smo stajali na ovoj dosmrtnoj grupnoj slici. Nemo zagledani u olupine, u smrskanu metalnu konstrukciju, koju su zbrkanom nemarnošću za sobom ostavile u vodi ogromne ptice. Po ovome mostu je svakome padalo nešto na um. Krhotine izviruju nad vodom, poput skeleta našeg života. Mi smo bili tamo, nas su bombardovali. Niko nije znao, koliko dugo još, niko nije slutio da će potrajati ukupno sedamdesetosam  dana, besprekidno, koliko dugo nijedan dan nijedan grad tokom drugog svetskog rata. Ne, niko ne bi ni pomislio, šta će se sve  tada zauvek izgubiti. Nije to bio rat, već prizor apokalipse.

Kada god bismo se kasnije sreli sa onima sa kojima smo stajali, čak i godinama kasnije, videli smo jedno drugome u pogledu onu zoru, i taj prizor nas je zakovao za večita vremena, od toga nas je uvek podilazila jeza, osećali smo na onom drugom metalni miris baruta,   

Video sam u ovom gradu mrtvace, video sam ljude na umoru, ali se, ipak, ova slika zadržala najduže.

Podigao sam pogled na kuće i video da su se prozori na obali okrenuti ka mostu svi porazbijali. Vrata su bila otvorena. Ronin je stajao pred razlupanim prozorom.    

– Ja sam video.

– Šta si video?

–Video sam iskre po celoj dužini, kako se jedan golemi raspršivač iskri odražava n površini vode, a reka nosi sa sobom iskrice, tamo gde kod štranda vijugavo hvata krivinu, Video sam, dok ne nestane, kako joj po leđima plivaju plamteće zvezde.

– Ispitao sam stvar, čitao sam o  albinizmu, po mom mišljenju  ti si to samo pedeset posto. Naravno, znam, tipična je uvećana osetljvost na svetlost, ovakvi grubi svetlosni efekti mogu lako da zaslepe.  

– Misliš da sam uobražavao?

– Ma ne. Ali ti je zato percepcija boja normalna. Ako ti organizam proizvodi srazmerno melanina, ili ga uopšte ne proizvodi, onda ti šarenca postaje postaje ovako sveloplava, raduj se, dakle, da nije postala ružičasta.

Ronin je rekao, da on i balkonsku ogradu vidi drugačije nego ja,

– U vašem vidu ima za pola dimenzije više? Nešto sam takvo čitao.

– Misliš da možeš da mi kažeš još nešto novo? Uz ovo redovito postoji i jedna vibracija očne jabučice manjih ili većih razmera. Zbog toga ja vidim drugačije. Iz ove svoje sposobnosti sam hteo da izvučem korist u umetnosti. Moje viđenje prostra se zaista odstupa od onoga kako vide normalni ljudi. Mogu da pogledom obuhvatim neće površine u više dimenzija. Odavno sam sačisto sa time da se nisam raspametio. To je jedna datost. Pitanje je uvek jesam li ja sišao s uma, ili svi ostali ljudi. Sada ćete da vidite  kako je to kada se sve izbeli, izbelićete se i vi i saznaćete kako je to kada neko nema obrve. Kao žaba.   

– Znao si da su u pradavna vremena Vijetnamci jeli kokusnu žabu? Uzeli bi kokusov orah, izbušili u njega rupu i stavljali jednu žabu. Po isteku nekoliko nedelja otvorili b iga i u njemu je čučala slepa, belokoža žaba. Koža joj je bila zapanjujuće mekana i fina i imala ukus kokusa.

Ronin je samo klimao glavom i dodao:

– Bele ili baš albino životinje su svuda privilegovane. Kod Indijanaca beli paun simbolizuje duše rasute po svetu.

Na obali je u masi već svako govorio o izbeljivanju prirode. Tamnoljubičast cvet lijana je sada postao beo. Kao što su se u baštama i danima kasnije otvarali samo beli cvetovi.

Po površini je lebdela mlekasta, lagana para.

– Dosta je bilo ovoga, hajdemo dalje – čuo sam sa raznih strana.

Mnogi umiru zarad besmrtnosti jednog čoveka – napiso je sutradan u svojoj pesmi jedan lokalni poeta. Mnogi su pod uticajem zbivanja vodili dnevnik. Svakodnevni mir ljudi poremetili su neobični prizori, zvučne detonacije i po sunčanoj svetlosti.  

Mnogi su u ovoj belini videli anđele i u njihovoj izluđenoj svesti vreme se zaustavilo, pobelele su kazaljke na satu, brojčanik ih je stopio u sebe.

Jedna tudnica je raspomamljeno projurila duž keja, jer je videla nešto čudno u reci.

–  Bio je krokodil, u vodi je plivao krokodil !

Ubrzo je čitav park utonuo u belinu, konture drveća su se zamaglile oko masena vodoskoka. Dečja bolnicaiza žuke kao da se skrila u oblak.

Kafenisali smo ispred prozora, Ronin je ovaj put pozvao i goste, na stol je dospelo sveže čajno pecivo, Posmatrali smo kako se masa čas smanjuje, čas se ljudi ponovo okupljaju i samo gledaju, kao da im odnosi sa sobom njihovu budućnost.

– Vili Nelson ima jednu pesmu o nekom anđelu, koji se usuđuje da se suvše približi zemlji, krilo mu se povređuje i sada sada se bolestan zlopati prikovan za tlo. Junak pesme, koji nailazi na njega, zakrpi mu krilo, potom samo gleda kako anđeo uzjahuje jednu vazdušnu sttruju usmerenu uvis i napušta stratosferu. Ove melodije sam se prisetio  za vreme dok sam u međuvremenu posmatrao na površini reke belo perje kako ga voda odvlači, u međuvremenu mi je između dva uva odjekivao jedan tresak, kao zvonjava na sahat-kuli, rekao je Ronin.  

– Nije to bilo perje anđela. Sa obale je malo više izbiza bilo moguće da se vide ona bela pera, kako prekrivaju površinu. Galebove je razbucao vazdušni pritisak i ribe grabljivice su jedva čekale da ostatke uginulih ptica povuku sa sobom u dubinu.

– Magla nad vodom je nemi ubica, to ček i nije magla, poriče od nuklearnog naboja crvenoglavih Tomahokova – rekao je hmičar univerziteta.

Prozori su zastakljeni, ali je poslućilo kao nauk i drugima. Na prozorima su pojavila ogromna smeđa slova iks, zaštitne trake da se niko ne bi povredio ako izbiju.

– Bombardovanje je ponudilo nove prizorne planove prostornoj umetnosti – rekao je Ronin. Iz štamparije je doneo kući jedan ogroman smotan karton, zid naspram prozora je prekrio gotovo do stropa. Pričvrstio ga je sitnim ekserima. Dijaprojektorom je naneo na njega jednu sliku, nekadašnji vidik, kojeg je on fotografisao sa svog prozora, kada je most još bio tu, Iscrtao je tvrđavu, rekonstrusao gvozdenu konstrukciju eksplodiranog starog mosta, toranjski sat lađara i čamce.

Mi smo bili prvi koji su bili u prilici da na zidu vidimo prve crte velikog plana.

Sutradan sam odneo u štampariju strane urađene za vreme vikenda i video da su i naši fotografi obilato snimali prizor. Tih dana su snimili najstravičnije slike svog života

Ronin je imao isti plavi ogrtač kao ostali štampari, džepovi su mu bili puni slika.

– Na to treba jako paziti, ne smeš da pogrešiš ni jednom, ono što sam već preneo na stranicu, to smesta stavljam u džep- Zamisli sada, kakvo bi skrnavlljenje bilo, ako bih makar samo jednom pogrešio, samo jednu jedinu sliku pobrkao sa nekom drugom, ili ako bi pogrešili samo u jednom imenu, postavili na njeno mesto drugu sliku, umesto jednog muškarca jednu ženu, ili dete.

Vrteo sam glavom, gledao s odvratnošću, ali sam rekao samo toliko:

– Cela stvar je toliko morbidna, samo je kod nas moguće kupiti ovoliku površinu slike, ostale novine to ne rade, ovako velike mrtvace, neki od njih te posmatraju s boka. U inostranim novinama ne vidiš slike mrtvaca.

Sada sam već shvatao, zbog čega je projektovao onu panoramu na svoj zid.

– Ja ne tražim ništa, samo nalazim sve – pravdao se Ronin.

Slika je već bila skoro gotova. Plavetnilo neba daje pozadina ateljea, pred takvom pozadinom većina fotografa izrađuje slike za lične karte.

– Sada apstrahuj pogled mrtvih. Eto, nebeski svod nad tvrđavom je već gotov i na oblacima starije crno-bele slike plivaju ka večnosti, stanovnici jednog grada na ogromnoj slici. Kolaž mi ovekovečuje i to kako se crno-bele slike polagano pretvaraju u slike u boji. Smeđe zgrade su od starih mrtvaca, od crnokosih žena kičma mosta, od lica beba jedra, od crvenih haljina su crepovi građevina, od žutih košulja kule zaštitnih zidova, sastoje se od takvih uokvirenih slika, to jest cigala kao u stvarnosti. Ljudi su kreirali, mi smo takođe od ljudi. Gledaj odavde, stajući tačno na sredinu.  Celu sliku vidiš ako apstrahuješ od njenih delova. Od tvoje tačke gledišta se menja površina. Ako malo žmureći gledaš u nju koso, kao da imaš vibraciju očne kugle, površina slike se raspline u jednom trenutku, kao poslednji doticaj kista na hartiji za akvarel.

Mirko Gottesmann

Egy hozzászólás a(z) “Ferenc Kontra: Most sna (Fragment romana) (Sa mađarskog preveo: Mirko Gottesmann)” bejegyzéshez

Vélemény, hozzászólás?

Az e-mail címet nem tesszük közzé. A kötelező mezőket * karakterrel jelöltük